Naučiti psa da ostaje sam kod kuće predstavlja jedan od ključnih aspekata odgovornog skrbništva. No, unatoč našim naporima, ponekad se suočavamo s izazovima koji proizlaze iz činjenice da naš pas ne može podnijeti samoću. Tjeskoba zbog odvajanja, često je korijen ovih problema.

Danas, u doba preplavljenog informacijama o psima i njihovom ponašanju, suočavamo se s obiljem proturječnih savjeta i mitova koji okružuju ovu temu. Kao savjetnik koji je posvetio svoj rad razumijevanju i rješavanju problema separacijske anksioznosti kod pasa, osjećam se obvezanim razbiti neke od ovih mitova i pružiti jasno, stručno vođenje kako bismo pomogli i psima i njihovim skrbnicima.

Tjeskoba zbog odvajanja

Dolazite doma, otvorite vrata i zatičete nered po stanu – uništene stvari koje je Floki mogao dograbiti. Vrlo brzo nakon toga, susjedi vam kucaju na vrata i priopćuju vam da je Floki gotovo dva sata lajao i zavijao nakon što ste jutros otišli na posao.

Gore opisano čest je scenariji koji prepričavaju skrbnici kada potraže pomoć zbog toga što njihovi psi imaju poteškoća s ostajanjem sami kod kuće. Iako u svakodnevnom govoru, pisanju po društvenim mrežama i sl., ovaj problem nazivamo separacijska anksioznost, ili tjeskoba zbog odvajanja, najčešće se radi zapravo o “izolacijskoj anksioznosti”.

No, u čemu je razlika između separacijske i izolacijske anksioznosti? Dok se separacijska anksioznost odnosi na stanje u kojem pas pokazuje znakove uznemirenosti, stresa pa čak i panike prilikom odvajanja od točno određene osobe (najčešće jednog od skrbnika), kod izolacijske anksioznosti ti znakovi su prisutni tek kada pas ostaje potpuno sam – dok god ima društvo druge osobe (koja ne mora biti član obitelji) pas se osjeća sigurno i opušten je.

Što uzrokuje separacijsku odnosno izolacijsku tjeskobu?

Separacijska, odnosno izolacijska tjeskoba spadaju u sam vrh razloga zbog kojeg skrbnici traže stručnu podršku savjetnika za ponašanje pasa. No, bez obzira na to što se radi o  široko zastupljenom problemu kod pasa koji su “kućni ljubimci”, ne postoji jasna spoznaja o tome kako dolazi do razvoja ovog problema.

Na temelju istraživanja znamo da psi razlikuju svoje skrbnike od ostalih ljudi, kao i to da sa svojim skrbnicima stvaraju privrženost – snažnu emocionalnu povezanost koja se temelji na osjećaju sigurnosti, odnosno mi našim psima predstavljamo “sigurnu bazu”. Međutim, još uvijek nije jasno koliko i kako naše ponašanje prema psima može utjecati na to kakav će oni stil privrženosti razviti, odnosno kako će se osjećati i ponašati kada se odvoje od nas, odnosno kad ostanu potpuno sami. S druge strane, ne treba zanemariti da neki psi mogu imati i genetsku predispoziciju za razvoj tjeskobe.

Također, različiti “okidači” mogu dovesti do pojave tjeskobe zbog odvajanja, poput promjene obiteljske dinamike, promjene mjesta stanovanja, pretrpljenog neugodnog iskustva za vrijeme dok pas boravi sam, promjene zdravstvenog stanja ili promjene koje dolaze sa seniorskom dobi psa.

Možemo naići i na tvrdnje da je pas razvio tjeskobu zbog odvajanja zato što mu “dajemo previše pažnje” ili mu “dozvoljavamo da spava s nama u krevetu”, međutim one zapravo nisu točne i možemo ih slobodno zanemariti. U nekim tekstovima možemo naići na nabrajanje pasmina pasa koje su sklonije riziku od razvoja tjeskobe zbog odvajanja, no nemamo istraživanja kojima bi to potvrdili

 

Kako znamo da je kod psa prisutna tjeskoba zbog odvajanja?

Prvi korak prilikom rada sa skrbnikom i psom kod kojeg sumnjamo da je prisutna tjeskoba zbog odvajanja zapravo je potrebno utvrditi je li zaista riječ o ovom emocionalnom poremećaju.

Najčešći znakovi (simptomi) koje primjećujemo kada pas ostaje sam su:

– vokaliziranje (cviljenje, lajanje, zavijanje),

– destruktivno ponašanje,

– obavljanje nužde u stambenom prostoru.

Osim toga, vrlo je vjerojatno da ćemo kod psa kod kojeg je prisutna tjeskoba zbog odvajanja primijetiti i uznemireno kretanje po prostoru, prekomjerno dahtanje, te odbijanje hrane i vode. Praćenje skrbnika po stambenom prostoru (tzv. “pas sjena”) može biti jedan od znakova koji upućuju da pas ima problema s odvojenošću od nas i/ili samoćom, no to nije nužno uvijek tako. Ovo ponašanje je prisutno u dosta visokom postotku (64%) i kod pasa koji ne pate od tjeskobe zbog odvajanja.

Stoga, jedini pouzdan način da saznamo je li kod psa prisutna tjeskoba zbog odvajanja zapravo je snimanje psa dok boravi sam, praćenje njegovog ponašanja nakon našeg odlaska i uočavanje znakova stresa i tjeskobe.

 

Kako pomoći psima koji ne mogu ostati sami?

Kada govorimo o tjeskobi zbog odvajanja kao problemu u ponašanju pasa, još jednom treba naglasiti da se radi o emocionalnom poremećaju. To znači da pristup koji bi se temeljio na treniranju psa da mirno čeka dok mi izlazimo kroz vrata van, a potom ga nagrađujemo za “dobro” ponašanje nije efikasan i najčešće ne daje rezultate.

Efikasniji pristup u “središte” stavlja emocionalno stanje psa, a cilj nam je postići da se pas osjeća sigurno onda i kada mi nismo blizu njega. U praksi to uključuje nekoliko etapa rada sa psom, a svaka od tih etapa treba biti individualizirana prema psu, njegovim skrbnicima i njihovim životnim okolnostima.

Odmah na početku rada, važno je psa prestati izlagati samoći, zbog toga što svako takvo iskustvo za psa zapravo je ponovljeno izlaganje stresu i jačanje neugodnog iskustva kojeg pas iznova povezuje sa samoćom, odnosno vašim odlaskom. Naravno, to ne znači da trebate dati otkaz i biti 0-24 s Flokijem – većini pasa bit će dovoljno osigurati društvo neke osobe dok vi niste u mogućnosti biti s njim.

Ispunjavanje tog uvjeta otvara nam put za rad na postupnom odvajanju, no u ovom slučaju riječ “postupno” je iznimno “rastezljiv” pojam. Za nekog psa će početak rada uključivati odlazak do izlaznih vrata i povratak, dok će nekim psima “početna točka” biti nekoliko sekundi ili čak možda nekoliko minuta, ovisno o tome nakon koliko vremena samoće pas počinje pokazivati znakove uznemirenosti i tjeskobe.

Ključ uspjeha rada sa psima kod kojih je prisutna tjeskoba zbog odvajanja leži u kvalitetom planiranju sesija postupnog izlaganja i praćenju ponašanja psa za vrijeme izvođenja sesije. U tom smislu, podrška savjetnika za ponašanje pasa, može biti od velike pomoći. Njegova je uloga procijeniti početno stanje psa, odrediti prag tolerancije psa na samoću, i kreirati sesije ovisno o tempu kojim pas napreduje.

Kućni boks, interaktivne igračke i ostala oprema – da ili ne?

Više je prijedloga na koje nailazimo online ili kroz razgovore s drugima, o tome koja vrsta opreme bi mogla pomoći ako Floki pokazuje znakove tjeskobe kada ostane sam.

Pa osvrnimo se na neke od tih prijedloga.

Ideja o zatvaranju psa u kućni boks možda je dobra u smislu da će biti sačuvan vaš namještaj, izlazna vrata ili zidovi neće biti izgrebani, no kod Flokija će boravak u malom prostoru, bez mogućnosti slobodnog kretanja samo dodatno pojačati osjećaj tjeskobe, umjesto da ga ublaži. Čak ako je Floki i naučen na boravak u boksu, onog trenutka kada primijeti da ste izašli i da ostaje sam, može pasti u stanje panike jer će se osjećati zarobljeno. U takvom stanju, vrlo lako dođe do ozljeđivanja jer psi pokušavaju izaći iz boksa grebanjem ili grizenjem rešetki. Stoga, kućni boks nije oprema koju bih preporučio prilikom rada na tjeskobi zbog odvajanja.

Druga popularna “mjera” su interaktivne igračke. Iako su interaktivne igračke za pse sjajna sredstva za mentalnu stimulaciju i tjelesnu aktivnost vašeg psa, one ne pomažu u rješavanju separacijske anksioznosti kod pasa, a evo i zašto.

Ideja iza ove “mjere” je da prije našeg odlaska Flokiju ostavimo igračku napunjenu ukusnim poslasticama, što bi ga trebalo zabaviti i naše odsustvo učiniti ugodnijim. Međutim, psi kod kojih je već razvijena tjeskoba zbog odvajanja, najčešće će odbijati hranu, ma koliko god ona bila ukusna. Osim toga, ponavljanjem ove radnje, davanje igračke postaje “najavljivač” našeg odlaska, što psa čini uznemirenim i prije nego smo zatvorili vrata. U konačnici, cilj rada na tjeskobi zbog odvajanja, ne bi trebao biti “maskirati” naš odlazak, već postići da se pas potpuno svjestan našeg odlaska osjeća sigurno i opušteno. Davanje interaktivne igračke napunjene hranom, tijekom postupnog izlaganja samoći zapravo može dati lažnu sliku o tome da je pas u redu s našim odlaskom, stoga njezino korištenje također ne bi preporučio.

Jedini slučaj kada bi razmotrio korištenje interaktivne igračke je kad psa, odnosno štene tek navikavamo na samoću. Međutim i u tom slučaju, trebamo biti sigurni da je štene primijetilo naš odlazak, ali se unatoč tome odlučilo zabavljati igračkom.

Na tržištu u slobodnoj prodaji možemo pronaći i razne ogrlice protiv lajanja – iako je njihova upotreba zakonski zabranjena. Njihovo djelovanje zasniva se na principu nanošenja nelagode psu onda kada počne s lavežom. Korištenje takve ogrlice zaista može prekinuti i suspregnuti vokalizaciju psa, no nelagoda koju pri tome nanese psu, samo će pojačati osjećaj tjeskobe uz rizik da dovede psa do stanja naučene bespomoćnosti.

Oprema koja nam je neizbježna u radu sa psima koji pokazuju tjeskobu zbog odvajanja zapravo je WiFI kamera (ili više njih) uz pomoć koje ćemo pratiti i snimati ponašanje psa za vrijeme provođenje sesija postupnog izlaganja samoći. Tako dobijemo informaciju o tome kako Floki podnosi planirano izlaganje samoći, na temelju čega odlučujemo hoćemo li u idućoj sesiji malo produljiti vremenski interval ili ga smanjiti. 

I za kraj, mislim da je važno reći da je tjeskoba zbog odvajanja ozbiljan emocionalni poremećaj, ali za koji vi niste krivi.

Rad na ublažavanju i uklanjanju tjeskobe zbog odvajanja nije nimalo lagan put, a nije niti je kratkog trajanja – u praksi ne govorimo o tjednima rada, već mjesecima rada. Međutim, dobra vijesti je što uz dobru organizaciju, podršku okoline, i kvalitetno planirane sesije, moguće je velikoj većini pasa pomoći da se osjećaju značajno bolje onda kada su odvojeni od nas.

Za Ohanu piše Igor Gaćeša, savjetnik za ponašanje pasa. Za više informacija o Separacijskoj anksioznosti posjetite https://igorgacesa.com/.